TEMA MESECA - MART 2006

(nastavak teme od proslog meseca)

IV - CENTAR SPOKOJSTVA

Njegov centar se nalazi između srca i kičme, a hrana mu je: život po božijim zakonima uz pokajanje, oproštaj drugima i izvinjenje. Time ego postaje manji, a spokojstvo se uvećava. Egoizam i egocentrizam su suprotnosti ovim kvalitetima. Treba da naučimo da ne dajemo prednost samima sebi, da dajemo a ne da uzimamo, da više favorizujemo kvalitete srca nego intelekt glave, da budemo spontani kao deca. Onda će se ovaj centar razviti i zračiće dobre energije. Srce - važi kao simbol života, vitaliteta, srdačnosti i emocionalne ljubavi. Ako se smatra da ljubav treba da služi samo za sopstveno zadovoljstvo, time se povređuje ovaj centar i pokazaće se eventualno sa probadanjima u oblasti srca i osećanjem samosažaljenja. Dugo se verovalo da je srce obična pumpa, ali je ono mnogo više od toga... Šta može da škodi srcu? Ono boli kada se imaju ljubavni jadi. A zašto? Zato što smo izgubili ljubavnog partnera, a verovali smo da nam on večno pripada. Istom prilikom smo izgubili i životnu energiju koja nam nedostaje, što predstavlja pravi egocentričan način reagovanja. Kasnije se pojavljuju spazme koronarnih krvnih sudova i razvijaju se bolovi u grudima, sve do angine pektoris. Grudni koš izgleda uzan, cirkulacija krvi kroz srce se ne obavlja dobro, dolazi do nedostatka kiseonika, energija opada, dolazi do kriza i napada naročito kada se pojavi strah od daljih gubitaka. Ti bolesnici su većinom emotivni i pate od latentne tuge koja potiče od duše, njihova duša stalo pati. Mi znamo da je ovaj stav potpuno pogrešan jer može lepo da se živi bez rizika. Postoji druga grupa individua čiji je život skroz adinamičan, monoton, neinteresantan. Srce im je slabo, loša cirkulacija, večito im je hladno, stagniraju na duhovnom putu i imaju hroničnu slabost toga organa. Dokaz su ogromne količine lekova koje ove osobe troše. Pluća, bronhije - Srce i pluća sarađuju, jer pluća uzimaju kiseonik koji srce preko krvi predaje dalje. Mi izdišemo ugljen dioksid koji uzimaju biljke, a od njih dobijamo kiseonik koji nam one vraćaju. Mi smo dakle deo prirode i takvi treba i da ostanemo. Naša pluća su skoro jedan deo naše okoline sa kojom preko njih komuniciramo. Samoživi ljudi su zatvoreni prema bližnjima i imaju loš ili nikakav odnos sa njima. Pluća predstavljaju otvorenost i poverenje prema drugima. Oni koji ne veruju okolini dobijaju astmu, jer ne vraćaju vazduh koji udišu i uopšte imaju probleme sa davanjem. Hoće sve da uzmu i da zadrže, ništa ne daju, a pogotovo ništa ne poklanjaju, što dovodi do spazme i zakrčenja bronhija. Onda se uvlače u sebe, posmatraju sve kao neprijatelje koji im žele zlo. Time izražavaju negativnosti koje su u njima, što je u suprotnosti sa teorijom da smo svi braća i da smo svi jedno. Kako će u budućnosti, zbog zagađenja, kiseonika biti sve manje i manje, potrebno je u cilju kompenzacija održavati harmoniju telo - duša - duh i korektno "hraniti" svaki od ovih principa. Grudi - Rebra štite od spoljnih povreda organe koji su u grudima. Ako smo uvučeni u sebe, rebra gube svoju elastičnost, postaju kruta, sputavaju disanje koje postaje sve teže i teže. Osećamo se kao u zatvoru čije se šipke sve više i više sužavaju i stežu grudi. U stvari, rebra su tu sekundarna, važna je elastičnost prostora između rebara. Leđni deo kičme - Najvažnija potreba našeg ega, posle seksualnosti je nagon za moći i autoritetom, što redovno vodi do zloupotrebe i nasilja protiv slobodne volje sugrađana. Tu je takođe i volja za vladanjem i manipulisanjem drugih, što je većinom slučaj kod muškog roda, što se odražava na ovom delu kičme. Ona postaje kruta, što treba da omogući glavi da visoko stoji uspravna. Nažalost, ovaj stav izaziva grčenja velikog leđnog mišića trapeza, koji se stvrdne, što je vrlo bolno. Kičmena moždina - Ako se ova želja za moći ne izrazi, već se suzbije, što više odgovara ženskom rodu, onda se to negativno odražava na kičmenu moždinu. Spolja može da se ispoljava nežnost i pokornost, što može da kamuflira pravi unutrašnji vulkan i mogu da nastanu neurološke bolesti, zona, multipla skleroza i dr. Ženske grudi - Njihova funkcija treba da obezbedi hranu novorođenoj deci, tj. davanje. Mnoge žene ne žele da rađaju, da njihova sloboda ne bi bila ugrožena, a druge neće da doje decu da im se ti organi ne deformišu. To su eventualni kandidati za rak dojke. Treća grupa naprotiv, rado ih hrani ali sa namerom da ih potčini, da uspostavi zavisnost dece od majke u cilju posesivnosti, što je ravno egocentričnosti. Ovo može da dovede do hormonalne disharmonije, mastopatije, prekanceroze i raka. Šteta je što je najlepši atribut žene time pretvoren u opasnost, kada ga zloupotrebi i stavi u služenje egu ili pak zbog ili protiv nekog čoveka. Pravilno shvatanje materinstva i žene u ovoj tvorevini, kao i nesebično davanje štite od raka.

V - CENTAR STRPLJENJA

Peti centar se nalazi između potiljka i vratnog dela kičme. Čovek dobija mnoge poruke i upozorenja. Ako to ne uzima za ozbiljno i ne promeni se, mora da polaže račune zakonu od uzroka do posledica. Učiti ili patiti? Pod strpljenjem se podrazumeva želja da razumemo druge, da se adaptiramo da negujemo dobrotu. To ne znači da ih nosimo na svojim leđima, da podnosimo kaprice njihovog ega, što bi značilo nepoznavanje principa strpljenja, njima to ne bi koristilo i štetilo bi njihovoj duši. Uslov za strpljenje je skromnost, a njegova najveća vrlina je poniznost, zatim akceptiranje i prihvatanje sudbine sa svim dobrim, čak i negativnim stranama. U sebi treba negovati samo dobre osobine i kada se sve to postigne, možemo prilaziti drugima i davati primer. Između drugog i petog centra postoji veza: dolazi do nestrpljenja kada želimo da nametnemo svoju volju, kada hoćemo da potčinimo našoj volji vreme, prostor, stvari i ljude. Ako tu dodamo još i egoizam, da se pravimo važni, hoćemo da zapovedamo, uobraženost, arogantnost, onda odnos može da pređe u rivalitet, konkurenciju i naš bližnji može eventualno da postane neprijatelj. Ko u današnjem svetu hoće da dođe do uspeha, moći i bogatstva, mora nažalost da otkloni strpljenje. Svakom pripada svoj izbor. Kad nekad osetimo da smo nestrpljivi, bolje ga je ispoljiti nego zadržati u sebi, što je škodljivo za telo jer vodi lošem funkcionisanju žlezda koje se nalaze u ovom centru. Timus je centar naše odbrane. Tu se nalaze sve informacije koje su potrebne telu da bi moglo da razlikuje šta je njegovo, a šta strano. Većinu ovih informacija je dete primilo još u majčinom trbuhu, gde je uspostavljen program tolerancije prema supstancama koje treba da prepozna, da ih primi ili ne. One koje ne prima, mora da razlikuje koje su otrovne, a koje nisu, s tim da one štetne eliminiše. Kad dođe do prezasićenosti, taj mehanizam se premori i pogrešno reaguje. Jedna od tih pogrešnih reakcija je alergija, gde telo niti toleriše niti izbacuje neke supstance. Onda treba svako da se upita: protiv koga ili protiv čega sam osećajno ili u mislima alergičan? Koje ljude ili situacije ne mogu da podnesem? Zar nisam sposoban da ovo promenim, već ga potiskujem pomoću negativnih osećanja i misli? Ovo proizvodi otrovne supstance koje se obično eliminišu preko kože i nosa, što nije ni malo prijatno. Imamo izbor: Ili da trpimo, ili da se promenimo. Najgore je sedeti između dve stolice, jer nećemo da popustimo. Još je gore kada dođe do "autoagresije", kada telo samo sebe napada i uništava. Primer je reumatizam, više vrsta šećerne bolesti, bolesti štitne žlezde i bubrega, gde se naša odbrana okrene protiv sopstvenih supstanci i skoro da više nije u stanju da vrši svoj zadatak. Onda postoje dve mogućnosti: prva je da se prihvati lečenje kortizonom, da bi se paralizovala ova preterana odbrana, dok samom bolesniku i ne pada na pamet da promeni negativno mišljenje i ponašanje da bi se telo normalizovalo. Krajnici su predsoblje telesne odbrane, sa sedištem u grlu. Ovde telo uči da prepozna preko hrane i vazduha koji udiše, šta u nas ulazi. Krajnici to onda prenose timusu. Oni predstavljaju vrstu prepreke koja je na žalost često prevaziđena. Uzrok leži u tome što naše držanje uglavnom predstavlja odbojnost i nepoverenje prema svemu što se izvan nas nalazi, posmatramo okolinu kao potencijalno opasnu i neprijateljsku. Bojimo se svega što ne poznajemo i smatramo da je opasno. Tada su krajnici pogođeni i dobije se zapaljenje, što je dokaz koliko smo prema svetu zatvoreni, da nemamo poverenja. Onda se krajnici pretvaraju u žarišta infekcije, preteranu, histeričnu reakciju. To neće izlečiti antibiotici, već ljubav prema bližnjem. Umesto da u njemu gledamo neprijatelja, treba biti svestan da smo svi jedno. Kada se sve nepovratno pogorša, vrši se operacija. Onda se sve dalje nastavlja sa zapaljenjem sluzokože grla i polipima u nosu koji preuzimaju funkciju krajnika. Štitna žlezda upravlja funkcijama izvesnih organa. U slučaju preterane funkcije oni preterano funkcionišu, ritam postaje disharmoničan, umesto ritmički deluje anarhički. Na primer, srce reaguje odmah, ali ne može dugo da izdrži. Preterano funkcionisanje je direktna posledica nestrpljenja. Čovek oseća da ga nešto tera, ali misli da tu ništa ne može da pomogne. Kako ga snage napuštaju, on sve više i više mobiliše svoje rezerve, tako da je kolaps samo pitanje vremena. Ako se potisne nestrpljenje, dolazi do usporenja funkcija, ide se u drugu krajnost: sve je usporeno, dolazi do umora, letargije, slabosti, usporenog metabolizma. Između štitne žlezde i hipofize postoji saradnja i kod hipofunkcionisanja počinju u oba organa da se talože šljake usled kojih su funkcije još više otežane i prouzrokuju adenome, koji opet čine da se funkcije još više smanje itd, što može da dovede i do raka. Ovo su danas vrlo česti slučajevi, čitavih 80% stanovništva ima probleme sa štitnom žlezdom, a procenat je stalno u porastu. Između timusa i štitne žlezde postoji uska saradnja i našoj odbrani je potrebna sposobna štitna žlezda koja dobro funkcioniše. Postoji jedan ljudski tip koji sebe smatra "najvećim" i kome je preterani dinamizam potreban da se dokaže, ali to dugo ne traje. Drugi opet, koji su frustrirani, negativni, nezadovoljni sobom, čija štitna žlezda slabo funkcioniše, kad dobiju strah i kada imaju brige, ona privremeno proradi, ali to ne traje dugo. Paratiroidne žlezde - zajedno sa pankreasom regulišu nivo kalcijuma koji je potreban za harmonično funkcionisanje nerava i srca. Nestrpljenje loše utiče na oba organa, čini ih disharmoničnim. Nervi fabrikuju tzv. "nervne toksine". To se naročito ispoljava u starosti, kada kosti gube kalcijum koji se taloži u krvnim sudovima, što je znak da je to posledica dugogodišnjeg nestrpljenja. Dušnik, grkljan i glasne žice - Sakupljanje sekreta u disajnim organima ne zavisi samo od spoljnih uticaja i zagađenja okoline, nazeba ili infekcije, već i od toga kako se odnosimo prema našem bližnjem, da li smo otvoreni ili ne. Bronhitis, većinom zapalenje sluzokože dušnika dolazi usled neke situacije gde je u pitanju konkurencija, ne poštuje se zakon jednakosti, već se neguje rivalstvo. Grkljan i glasne žice su naizgled organi koji čisto mehanički funkcionišu, a u stvari je obratno, pošto duša ima jak uticaj na njih. Kada se naljutimo, uplašimo, pretrpimo šok, primimo lošu vest i kada to nećemo da pokažemo, glas se promeni i postane grub i promukao. To znači da hoćemo da se blokiramo, da to ne uđe u nas, ali uprkos tome da se ne odamo i da zadržimo pristojan stav. Zubi - dve velike bolesti zuba su paradentoza i karies. Zubi se kvare usled lošeg sastava pljuvačke koja dovoljno ne ispira zube, već naprotiv stvara sredinu pogodnu za razvoj i množenje bakterija. Njegova pojava je česta, naročito u civilizovanim zemljama, ne samo usled loše ishrane, već usled pogrešnog ponašanja: čovek je vuk za drugog čoveka. Solidarnost i moral ne postoje, svako za sebe i izolacija su kako uzroci tako i posledice lošem sastavu pljuvačke. Paradontoza je bolest tkiva i aparata koji drže zube. Oboje oslabe i povuku se kada nesvesno upotrebimo vrlo jake mišiće za žvakanje, da bi nekoga koga ne volimo zgrabili zubima i samleli. To se većinom ispoljava noću u vidu škripanja zuba, pošto to danju ne smemo da činimo. Svaki zagnojen koren ili devitaliziran, mrtav zub je žarište u telu koji na refleksan način odgovara nekom organu. Ramena i ruke - zategnutost u oblasti ramena simbolično pokazuje da smo podigli ramena da bi smo između njih sakrili glavu. Iza toga se takođe krije i sakrivena odbrana, jer posmatramo naše bližnje kao potencijalne neprijatelje i čuvamo se da nas ne napadnu, a u stvari smo mi još agresivniji, makar u mislima. Ramena predstavljaju deo tela koji treba da uliva poštovanje, znak uglednosti, dostojanstvenosti, zato se meću naramenice - da se pokažemo jaki, impozantni, da bi smo ponizili bližnjega. Viseća ramena odaju da priznajemo da smo potčinjeni, da nam je savest na niskom stupnju. Ako u okviru ovog simboličnog jezika još nešto simuliramo, ramena obole. Laktovi su podobni i služe u nekoj borbi za nadmetanje. Levi se više odnosi na privatni život, a desni na profesionalni. Teniski lakat je manje posledica preteranog zamora, a više predstavlja grčenje koje se pojavljuje kada u partneru ne vidimo partnera nago protivnika. To može da bude slučaj i u profesionalnim odnosima. Ruke, a specijalno prsti omogućuju mnogo šta, čime neko utiče negativno na svet: može da grebe, ščepa, grčevito drži, pokazati prstom na nekoga, izlagati skupocen nakit i prstenje, boksovati, tući, gnječiti. Ako to ne može da čini javno već u mislima, onda prsti i ruke oboljevaju. Kada se na rukama pojavi neka erupcija, jasno kaže da bi nekoga istukao, ali to ne čini. Na svaki način taj nije mnogo naklonjen drugima i ne želi njima najbolje, već sebi samome. Zavist i ljubomora dolaze na prvo mesto. Oteknuti zglobovi kod reume i dr. sigurni su dokaz da je u odnosu na okolinu sledio egocentrične ciljeve i da to još uvek čini. Otekline jasno potsećaju na bokserske rukavi-ce.

VI - CENTAR LJUBAVI

Ovaj centar se nalazi iza sredine čela i to je najveći centar u telu. Ljubav je jedan ogroman pojam. Šteta da za nju postoji samo jedna reč, mada obuhvata mnogo značenja. Svako razume nešto drugo i tako nastaju mnogi nesporazumi. Skala se kreće od donjega pola i egoistične ljubavi, pa sve do nesebične Ljubavi koja stoji na gornjoj granici. Sebična ljubav se ispoljava u seksualnim kontaktima onih koji misle samo na sopstveno zadovoljstvo, otprilike u krugovima gde vladaju polne bolesti i sida. Nesebična Ljubav je samo onda moguća kada čovek nije vezan nizakoga i nizašta, kada ništa ne poseduje i kada poštuje slobodnu volju i slobodu svoga bližnjeg. Nesebična Ljubav je nemoguća čim se hoće da se nešto postane, da se ima, želja da se na nekoga utiče da se promeni, da se pokori, da se kritikuje i osuđuje, da se u njemu vidi konkurent, da mu se uzme energija. Ljubav između rodbine spada većinom u tu grupu, jer se oseća u neku ruku, da pripada familiji. Majčina ljubav takođe, jer hoće da veruje u preteranu odgovornost i brigu o deci, zato ih ne pušta jer joj trebaju. Deca ne smeju da imaju sopstveni život, hoće da ih veže dok ne umre. Takva egoistična ljubav ide od ega do ega, dok se nesebična Ljubav obraća od duše ka duši i želi njoj da služi. Oči - preko njih se obavlja kontakt sa svetom, one su ogledalo duše i tela (iridologija), po njima se vidi naše duševno stanje i raspoloženje i prema tome gde se one upravljaju i zadržavaju, možemo da znamo koje su naše želje, težnje i čežnje. Dalje, način na koji gledamo svoga bližnjega: da li ga gledamo ili vidimo? Kada obole oči treba se upitati: šta ne želim da vidim? Ispred čega zatvaram oči? Šta sam propustio da vidim? Šta ili koga ne volim da gledam? Levo oko pogađa ličnost, dok se desno oko odnosi na profesionalni život. Na svaki način nismo sposobni niti voljni da vidimo stvarne potrebe bližnjega, već zatvaramo oči ili navlačimo veo da ne vidimo. Kada su u pitanju kapci ili suzni kanali, može da znači da se uzdržavamo da plačemo, ili pak da suzama pokušavamo da dođemo do nečega ili da izazovemo nečije sažaljenje. Uši - Osim čula sluha, u ušima se takođe nalazi i centar ravnoteže. Kako štitmo oči od negativnih uticaja, tako treba i uši štititi od negativnih akustičnih agresija, jer ti disharmonični napadi utiču kako na telo tako i na dušu. Ukoliko dođe do obolenja znači da nešto nećemo da čujemo ili nakoga da slušamo, šta hoće da kaže. To ne mora da znači da smo radoznali, ali to nekome može da pomogne da skine neki teret sa duše. Ovde pripada takođe i poslušnost. Ne radi se o slepom pokoravanju već o pametnim savetima koje nekad treba poslušati. Nekad kritika može da bude kao vrsta ljubavi. Neki su apsolutno zatvoreni za ikakve primedbe, dok drugima uđe na jedno i izađe na drugo uvo. Centar ravnoteže leži u unutrašnjem delu uha i pokazuje našu duševnu ravnotežu. Unutrašnji nered se poznaje po hektičnom, neuravnoteženom telesnom ritmu koji pogađa organ ravnoteže, sa fizičkim simptomima: nismo stabilni, da imamo lošu ili neredovnu kontrolu nad sobom. Tu mogu da se udruže i zujanje u ušima, izazvano nekim fantazijama, gde smo otvoreni nekim nižim, eventualno astralnim vibracijama. Nos - U njemu se nalazi čulo mirisa, a i jedan deo čula ukusa. Kada se nos zapuši jelo nema nikakav ukus. Kijavica je mehanizam čišćenja i eliminacije toksina. Ne treba je suzbijati, to je pozitivan način tela da se oslobodi otrova koji su nastali usled negativnih misli u odnosu na princip Ljubavi. Sve tečnosti koje napuštaju telo sadrže otrove, pogotovo šlajm, zato treba da se radujemo što ćemo biti oslobođeni. Ako se ovaj proces sprečava, onda prelazi na sinuse, a pored njih su i koreni zuba, koji mogu da postanu žarišta. Sve ovo ukazuje da smo se ogrešili o princip Ljubavi iza koga se krije vrsta egoizma, koji je obično vrlo dobro sakriven. Kada se ima problem sa čulom mirisa, to je lekcija da nekoga ne možemo da trpimo, da ne podnosimo njegov miris tela (ili parfem), da nam je nešto "došlo do nosa", pa je korisno te negativne misli što pre "iskijati" i da pokušamo ubuduće da budemo tolerantni. Hipofiza je kao neki šef orkestra, koja reguliše sve druge žlezde. Ona je direktan predstavnik Ljubavi, tj. duševne energije čiju funkciju regulišemo pravilnim shvatanjem i praktikovanjem Ljubavi. Kada ova energija cirkuliše slobodno po celom telu, koncentriše se u hipofizi i regulacija svih žlezda je normalna. U suprotnom slučaju, kada je centar Ljubavi blokiran, dolazi do loše funkcije hipofize. Tada postajemo letargični, depresivni, neraspoloženi, sve druge žlezde (štitna, nadbubrežne, polne žlezde) su poremećene i naginju slabom funkcionisanju. Kada ta situacija duže potraje, dolazi do intoksikacije hipofize što može da bude vrlo opasno, jer se pretpostavlja da je to jedan od faktora uzroka raka. Kada smo puni dinamizma, vrlo aktivni i uvek dobro raspoloženi, to je barometar da žlezde i hipofiza dobro funkcionišu. Epifiza zvana "treće oko", leži u centru lobanje, ima direktne informacione kontakte sa očima kao i nebeskim svetovima (duhovnim, astralnim, eteričnim), planetama i zvezdama. Ona prima kosmičke uticaje u obliku ritma i ciklusa. Ako je čovek u harmoniji sa kosmosom i svim tim ritmovima, posedovaće harmonične telesne ritmove koji se poznaju po lepoj ravnobojnoj koži, bez svetlih i tamnih fleka. Pigmentacija kože je direktno vezana za epifizu. Ovaj organ je takođe vezan i za misaoni svet, svaka loša misao je dovodi u disharmoniju. Epifiza i solarni pleksus su najosetljivije strukture tela jer je između njih razapeta telesna antena. Solarni pleksus reaguje na vibracije okoline, a epifiza na sopstvene misli i kosmos.

VII - CENTAR DOBROTE

Njegova zona aktivnosti obuhvata mali i veliki mozak i povezani su sa centrom Ljubavi. Vrline su: razumevanje bližnjega, nesebično služenje, dobrota, tolerancija i nežnost. I ovde može da dođe do preterivanja ili pak nedostatka tih kvaliteta, bolje se držati sredine. Možemo da kritikujemo, ali samo konstruktivno a ne destruktivno. To je samo moguće kada ne mrzimo svoga bližnjega, mada ne treba ni da ga dižemo do neba iz straha da on nas ne ponižava, što ne može da se nazove dobrotom. Rasuđivanje je deo pravog razumevanja šta je dobrota. Nestrpljenje je neprijatelj dobrote. Potiskivanje seksualnih nagona, prirodnih želja i potreba, mogu da zadaju glavobolje. Preteran intelektualizam, često kombinovan sa ponosom, vodi u starosti u arteriosklerozu (zakrčivanje krvnih sudova mozga), može da se izgubi memorija, padne u detinjstvo i postane zavistan od okoline. Svaka preteranost je suprotna dobroti prema sebi i ima svoje posledice. Prava dobrota neće ništa za sebe već ustupa drugome, a da ga ne uvredi, ono što njegova duša želi. Pomaže mu da postane ono što on u duši oseća, čisto duhovno biće, a za to ništa ne traži. To je prava dobrota. Veliki mozak - Usled preterivanja na intelektualnom i naučnom polju , mozak dostiže sve veće dimenzije, dok su etika i moral u zaostatku. Ako stavljamo u prvi red samo znanje, onda su dobrota, razumevanje i praštanje poslednje vrline. Kada bi se Bog prema ljudima ponašao kao što se oni ponašaju prema biljkama i životinjama, odavno bi ljudski rod izumro, ali sreća da dobrota potiče iz tih izvora. "Ne čini drugome šta ne želiš da ti drugi čini" kaže mudrost i to je sinonim dobrote. Mozak registruje sve što se u telu radi. Svaki bol je signal i razlog da se upitamo šta se iza njega krije? Mali mozak je koordinaciona centrala između nekih mišića tela i utisaka koji dolaze od naših čula, a u tesnoj saradnji je sa centrom ravnoteže. Kada dođe do nedostatka koordinacije, na primer u vidu drhtanja, znači da smo se ogrešili o dobrotu. Parkinsonova bolest je vrsta potisnute agresivnosti. Drhtanje je u stvari želja da se neko istuče, ali se to ne pokazuje. Tu se radi o dubokim agresivnim efektima, koji su takođe jako potisnuti da bolesnik toga nije ni svestan. Kada bi od velikog i malog mozga na vreme napravili instrumente savesti duše, mogli bi da ostanu zdravi.
Iskustvo pokazuje da zaista prvi korak ka poboljšanju kako u etičkom, tako i u zdravstvenom pogledu, leži u samopoznavanju. Na nama je da ocenimo po simptomima, bolestima i znacima kako smo povredili harmoniju i zaradili neku tegobu ili bolest. Samopoznavanje može da nas odvede u duboke promene i izlečenje, a najbolja imunizacija protiv bolesti je održavanje svih naših mehanizama samoizlečenja. To se odnosi na:

- imunitet (telesna odbrana)
- vegetativni nervni sistem
- hormonalni sistem
- sistem komunikacije ćelija
- sistem reparacije koji se nalazi u jezgru ćelije.

Funkcije svih ovih pet sistema ne podležu našoj svesnoj kontroli, već se nesvesno regulišu. Kada u nama vlada harmonija, oni potpuno i slobodno funkcionišu. Poremećena harmonija se poznaje po organskim nelagodnostima koji hoće da nam ukažu na duševno - duhovne uzroke, ukoliko mi to želimo da razumemo i da prihvatimo.

[vrh strane]